Prema zakonu o radu, puno radno vrijeme radnika u Hrvatskoj ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno, a u slučaju više sile i izvanrednih okolnosti poslodavac od zaposlenika može zatražiti odrađivanje prekovremenih sati pa samim time i naš radni tjedan može trajati nešto duže – do maksimalnih 50 sati.
Kako bismo doznali u kojoj mjeri i koliko često radnici u Hrvatskoj rade prekovremeno, koji su razlozi njihova duljeg ostanka na poslu i jesu li ti dodatni radni sati adekvatno plaćeni, proveli smo istraživanje o prekovremenim satima u kojem je sudjelovalo više od 5.500 ispitanika.
Trećina zaposlenih nikada ne radi prekovremeno
Istraživanje je otkrilo kako dvije trećine radnika (64%) povremeno odrađuje prekovremene sate.
Konkretnije, trećina zaposlenih to čini 3 ili više puta tjedno, od svake pete osobe se to traži jednom ili dvaput tjedno, dok za 9% ljudi duži ostanak na poslu i nije tako česta pojava jer, kako tvrde, to se događa rjeđe od jednom tjedno.
Kad radimo prekovremeno, na poslu se najčešće zadržavamo jedan ili dva sata duže nego inače.
S druge strane, trećina zaposlenih u Hrvatskoj (36%) ističe kako nikada ne rade prekovremeno, ili se to od njih traži samo u iznimnim situacijama.
Glavni razlog – prevelika količina posla
Prekovremeni sati učestaliji su kod ispitanika zaposlenih u privatnim tvrtkama u domaćem vlasništvu nego kod privatnih tvrtki u stranom vlasništvu i državnim tvrtkama.
Najspominjaniji razlozi nešto duljeg zadržavanja na poslu su prevelika količina posla (66%), manjak zaposlenika (45%) i loša organizacija posla u tvrtki (40%).
Dio ispitanika (15%) ostaje prekovremeno zbog dodatne zarade, svaki deseti radnik smatra da će se na taj način 'dokazati pred šefom', dok svega 3% anketiranih priznaje kako poslu ostaju prekovremeno jer loše organiziraju vlastito vrijeme.
Polovica ispitanika (52%) nema nikakvih problema s odrađivanjem prekovremenih sati onda kada je to doista potrebno, čak i ako se to od njih često traži.
S druge strane, nešto više od trećine radnika (37%) tvrdi da bi vjerojatno potražili novi posao kada bi prekovremeni sati postali učestala pojava, a 11% ispitanika bi odmah dalo otkaz.
"Bitno je da se napravi posao te nije problem ostati duže ako mi obaveze dozvoljavaju. Prekovremeni sati trebaju biti plaćeni ili kompenzirani slobodnim danima."
"Mislim da su normalni u situacijama kad treba predati neki izvještaj, dovršiti projekt i slično. No, nije normalno da je standard. Kao ni to da se radnika ne cijeni što ostaje, nego se to jednostavno podrazumijeva", neki su od komentara ispitanika.
Priznanje za prekovremene izostaje
U velikoj većini slučajeva nadređene osobe podrazumijevaju da će radnici ostati prekovremeno ako je to potrebno (73%), ili o tome nemaju izraženo mišljenje (19%), smatraju ispitanici.
Svega 3% radnika tvrdi kako njihovi nadređeni ne odobravaju ostanak na poslu nakon isteka radnog vremena, dok 5% zaposlenih smatra kako njihovi nadređeni čak niti ne znaju da ljudi rade prekovremeno.
Dulji ostanak na poslu se u pravilu nagrađuje, bilo novčano (38%), bilo slobodnim danima (16%), ali čak 46% sudionika istraživanja upozorava kako se odrađeni prekovremeni sati u njihovim tvrtkama ni na koji način ne kompenziraju.
Optimalno radno vrijeme
Na pitanje što misle koliko bi trebao trajati prosječan radni dan, polovica ispitanih (56%) odgovara kako je trenutno, osmosatno radno vrijeme optimalno rješenje, dok svaka treća osoba misli da je i šest radnih sati dnevno sasvim dovoljno.
Neki vjeruju da bismo trebali raditi i po deset sati dnevno (5%), ili u smjenama od 12 sati s nešto dužim odmorom među radnim danima (3%), a manji broj ljudi (1%) bi najradije radilo 4 sata dnevno.
Što se produktivnosti tiče, najveći broj osoba (41%) smatra da su doista produktivni između 6 i 8 sati dnevno, dok trećina anketiranih priznaje kako nisu toliko uspješni i da svakodnevno efikasno rade između 4 i 6 sati.
Ispitanici zaposleni u privatnim tvrtkama su, prema vlastitoj procjeni, u prosjeku efikasniji i produktivniji nego oni zaposleni u državnim tvrtkama.
